Make your own free website on Tripod.com

Bukov Vrh u prošlosti

Selo Bukov Vrh od svoga je postanka, kao i ostala kmetska naselja u ovomu dijelu Gorskoga kotara, pripadalo prostranu vlastelinstvu koje je sjedište imalo u današnjemu Brodu na Kupi. Do 1577.godine vlasnici vlastelinstva bili su krčki knezovi Frankopani. Prema današnjim saznanjima, predmnijevamo da je za frankopanske vladavine nastao i Bukov Vrh. Koje je godine to bilo, ne može se utvrditi, ali nedvojbeno je da je postojao znatno prije 1577. godine. To gledište zasnivamo na nekima kasnijim zbivanjima koja su presudno utjecala na tadašnje životne prilike i u ovomu selu.

Tijekom cijeloga 16. stoljeća Gorski je kotar bio izložen najtežima turskim napadima u kojima su poharani frankopanski posjedi. Tada je stradalo i brodsko vlastelinstvo. Srećom, koliko danas znamo, ova je okrutna sudbina mimoišla Bukov Vrh jer se u tima burnim vremenima nalazio nešto podalje od smjera kretanja turskih četa koje su dolinom Dobre i preko područja oko Brod Moravica nasrtale preko Kupe na slovenska područja oko Kočevja i prodirale sve do Ljubljane.

Tadašnji je Bukov Vrh bi malo kmetsko naselje smješteno na Jelenskom vrhu u istočnom dijelu Rudača. Taj je predjel obrastao bukovom šumom pa je narod svoje naselje nazvao Bukov Vrh. Zato postanak tog toponima i treba dovesti u vezu s mjestom gdje se u frankopanskomu vremenu nalazilo to selo. Bilo je tu izvorske vode i dovoljno paše za stoku pa su seljani živjeli relativno spokojno boreći se, kao i drugi goranski kmetovi u to vrijeme, s nedaćama života u planini.

Kad su Zrinski 1577. preuzeli vlast u brodskom vlastelinstvu, nastojali su obnoviti život na opustjelima kmetskim selištima. Prvi je iz velikaške obitelji Zrinski upravljao Brodom na Kupi i vlastelinstvom kneza Nikola. Zrinski su zato naseljavali u sela, opustjela za turskih nasrtaja, nove stanovnike kako bi oživjeli gospodarstvo. U tim naseljavanjima na područje s druge strane Rudača došli su Srbi (narod ih je zvao Vlasi) te osnovali današnje Moravice i niz zaselaka oko njih. Doseljavali su se potkraj 16.i prvih godina 17. stoljeća. Došli su ovamo kao ljudi vični ratovanju. Zemljoradnjom i stočarstvom bavili su se kad nisu vojevali. Napasajući stoku, zašli su vrlo brzo i na Rudač. Tu je zbog paše i vode ubrzo izbio sukob između starosjedilaca Bukovčana i pridošlih nasrtljivih moravačkih Srba. Stalni nasrtaji na njihovu imovinu i sukobi prisilili su Bukovčane da napuste svoje staro prebivalište na Jelenskom vrhu i potraže za život mirnije predjele. Još danas nalazimo tragove tog prvobitnog naselja na Jelenskom vrhu.

Spustili su se s Jelenskog vrha na padine Kiclja s druge strane kanjonskog toka Bukovske Dobre i podigli naselje u Rupi ili Pri hruškah, kako Bukovčani danas zovu taj predjel. Tu je bilo obradive zemlje i vode pa im se činilo da su odabrali prikladno mjesto za novi život sela. Ostaci temelja kuća i prastare voćke (kruške, primjerice) svjedoče da je tu postojalo naselje kojemu su stanovnici zadržali ime još iz vremena kad su obitavali na Jelenskom vrhu. Ovo se preseljenje zbilo svakako prije sredine 17. stoljeća..Ali ubrzo se pokazalo da ni ovo mjesto nije povoljno pa su Bukovčani odlučili da se još jednom presele. Odabrali su današnju lokaciju oko koje je bilo dovoljno obradive zemlje, pašnjaka i vode. Ta se nova seoba mogla zbiti do kraja 17. stoljeća pa oko 1700. godine nalazimo Bukov Vrh na mjestu gdje je i danas. A seljani su zadržali ime svomu selu još iz vremena kad su njihovi preci živjeli na Jelenskom vrhu.

Kad je 1649. godine brodsko vlastelinstvo preuzeo knez Petar Zrinski, nastojao je brzo obnoviti njegove gospodarske potencijale. I kmetsko se pučanstvo u selima postupno počelo povećavati. Zato je vlastelinstvo tijekom 17. stoljeća podijeljeno na 10 kmetskih sučija kako bi se lakše upravljalo kmetovima na čijem se osobnom radu u to vrijeme zasnivalo feudalno gospodarstvo. I Bukov Vrh je bio jedna od tih sučija. Bukovskoj su sučiji pripadala sela: Bukov Vrh, Gramalj, Žrnovac, Resnatac, Pečišće, Stari Lazi, Novi Lazi i Dobra. Na čelu sučije bili su župan i sudac. Izabrali su ih vlastelinski činovnici između istaknutijih starijih seljana. Župan se brinuo za rad u sučiji, osobito za to da kmetovi uredno izvršavaju svoje kmetske obveze. Sudac je pak s vijećem starijih, iskusnijih kmetova presuđivao u sitnijim sporovima među kmetovima. Međutim, sva značajnija pitanja rješavali su vlastelinski službenici. Bez njihova znanja i suglasja ni jedna se odluka kmetskog suca i vijeća nije mogla provesti. Bitna zadaća sučije svodila se, dakle, na to da se brine o predanu izvršavanju obveza svih svojih kmetova. Bila je to najniža poluga vlasti na vlastelinstvu u kojoj je presudna riječ uvijek pripadala vlastelinu i njegovim službenicima.

Kmetske su obveze i dužnosti u brodskom vlastelinstvu bile raznolike. Najteža je bila tlaka ili tjelesni rad. Kmetovi su za vlastelinstvo morali obavljati mnoge poslove: oranje, kopanje, košnju, spremanje ljetine, uređivanje cesta, čišćenje snijega kako bi ceste i zimi bile prohodne. Pritom su bili obvezni koristiti se svojom zaprežnom stokom. Kmetovi koji su imali konje morali su za vlastelinstvo prevoziti raznovrstan teret, najčešće u Primorje (u luku Bakar) ili u unutrašnjost (do Karlovca), na odredišta s kojima je vlastelinstvo uspostavljalo trgovačke veze. Od godišnjeg prihoda sa svog selišta kmetovi su bili dužni vlastelinstvu predati porez u novcu, tzv.kraljevicu.

Bukov Vrh je već u zrinskim vremenima bio važno kmetsko naselje kad je u njemu uspostavljena sučija. A u ranim je godinama postojanja, u frankopansko vrijeme, kako svjedoči seoska usmena predaja, u njemu živjelo samo sedam obitelji u sedam kmetskih kuća. Kmetske su kuće tada građene od drva na kamenim temeljima. Najčešće su imale tek dvije prostorije. U jednoj se uz ognjište boravilo tijekom dana, a u drugoj je spavala cijela obitelj. Kuće su ponekad imale i treću, manju prostoriju koja je služila kao ostava za rublje i odijelo, pa i zalihe hrane. U potkrovlju iznad ognjišta sušilo se meso. Uz kuće kmetovi su podizali hambar i sjenik u kojemu je bila i staja, kad stoku nisu sklanjali u staji u kamenim temeljima kuće, ako je teren gdje je kuća sagrađena to omogućavao.

O razvijenosti Bukovog Vrha i brojnosti njegovih stanovnika svjedoči znatan broj prezimena seljana koji su njemu obitavali. O tomu postoje zanimljivi podaci koji pokazuju kad je prezime prvi put zabilježeno, što ne znači da u selu nije postojalo i znatno ranije. U tom pogledu najstarije prezime jest Mance, zabilježeno u tom obliku već 1670.godine, a u obliku Manche iste te godine, pa 1734. u inačici Mancze. Druga su prezimena zapisana nešto kasnije. Iz 1733. godine jest prezime Grgurić zapisano kao Gregurich. Slijedi prezime Ferderber iz 1735. godine, šesnaest godina kasnije zapisano kao Ferdebar. Iz 1735.jest prezime Delač zapisano u obliku Dellach. Dosta je staro i prezime Mulc, zapisano prvi put 1747. godine kao Mulcz. Po starosti njemu je uz bok prezime Dolušić iz godine 1761. zapisano u obliku Dollusich. Prezime Žagar, u obliku Sagar, zabilježeno je 1796. godine. A prezime Šporčić, u obliku Sporcich, zapisano je ovdje prvi put 1805.godine. U 19. stoljeću zabilježena su prezimena Arbanas (1852.godine ), Naglić(1862.) i Vidas (1899.). Crnković je također starije prezime, ali nije utvrđeno kad se tu prvi put javlja. Treba pretpostaviti da je netko od nositelja tog prezimena došao u Bukov Vrh, najvjerojatnije ženidbom, iz susjednih sela u kojima to prezime nalazimo sredinom 18.stoljeća: na Hripcu 1742., u Divjakama 1771. i u Gramlju 1772. godine. Prezime Holjević i Petranović zapisana su na početku 20. stoljeća, prvo 1900. , a drugo 1902. godine. Iz novijeg vremena je i prezime Belobrajdić, ali nije utvrđeno kad se ovdje prvi put spominje. Slično je i s prezimenom Pleše koje se pojavilo tek u novije vrijeme, poslije Drugoga svjetskoga rata.

Ovih 16 prezimena na svoj način potvrđuje da je Bukov Vrh bio jedno od većih naselja u ovom dijelu Gorskoga kotara. Tomu svjedoči čak 28 nadimaka koje su nosile pojedine obitelji ili dijelovi sela. Jer, ti su nadimci bili identifikacijskom oznakom potrebnom u svakodnevnom komuniciranju. U osnovi nadimaka jesu osobna imena ili prezimena pripadnika pojedine obitelji, odnosno obiteljskih predaka (Jurine, Mikulene, Jožakove, Tonačeve, primjerice), značajke mjesta gdje se kuća nalazila (Jarkaste, primjerice), dijelovi sela u neposrednu susjedstvu sa zemljištem posebne namjene (Vrtaske ,Zgonarski, primjerice). Evo tih nadimaka počevši redom od početka sela: Vrtaske, Čukove, Andrečkove, Jurine, Cilikene, Mikuline, Šimakove, Juričene, Jožakove, Jerneče, Arbanasove, Dolušičeve, Edetove, Šporčićeve, Mikolene, Kavčeve, Pršeče, Petreče, Jarkaste, Pavrove, Vidačeve, Maricene, Šutarske, Frenketove, Japičene, Matičene, Žagarske, Lovričkove, Tonačeve, Petranovićeve, Zgonarske i Zdoline.

Tijekom 17.i 18. stoljeća broj se stanovnika neprestano povećavao pa je Bukov Vrh prilikom popisa stanovništva u Austro-Ugarskoj 1818.godine imao 255 žitelja. Bilo je to tada veće selo u ondašnjemu brodskomu vlastelinstvu. Prilikom kasnijih popisa uočavamo da se broj seljana i dalje povećavao pa je 1869.godine u selu živjelo 289 stanovnika, nikad više toliko kao te godine. Od tada se broj stanovnika konstantno smanjuje, osim u jednom kraćem razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata.

Stanovništvo u Bukovom Vrhu i nekim okolnim naseljima od 1818.do 2001.godine

Popis god.
Skrad
Kupjak
Bukov Vrh
Divjake
1818.
384
138
255
193
1857.
217
560
248
102
1869.
256
506
289
91
1880.
289
496
244
74
1890.
259
417
235
82
1900.
319
400
225
69
1910.
335
425
266
74
1921.
400
377
243
91
1931.
406
412
253
89
1948.
448
386
272
78
1953.
509
394
237
85
1961.
598
338
225
81
1971.
818
373
208
61
1981.
873
353
186
54
1991.
883
312
93
44
2001.
836
276
57
47

Godine 1848. hrvatski ban Josip Jelačić ukinuo je kmetstvo. Opći se društveni položaj kmetova i u Bukovom Vrhu tada bitno promijenio: prestale su njihove feudalne obveze prema vlastelinstvu u Brodu na Kupi, a oni su postali slobodni. Na temelju zakonskih odredbi iz godina 1853.,1855. i 1857. provedeno je i u Gorskomu kotaru razgraničenje ili segregacija između vlastelinstva i njegovih dotadašnjih kmetova po kojemu su šume i pašnjaci jednim dijelom odstupljeni bivšima feudalnim podložnicima. Treba znati da su bivši kmetovi bili dužni za ustupljenu zemlju platiti vlastelinu odštetu, što znači da su je kupili i postupno, obročno otplatili. Nakon završena razgraničenja formirale su se u selima zemljišne zajednice .Bile su to zajednice nekadašnjih kmetova koji su od vlastelinstva dobili u posjed i platili određene površine šuma i pašnjaka koje su zajednički iskorištavali.

Segregacija je u goranskim selima izvršena nepravedno po bivše feudalne podanike jer su, gotovo uvijek, dobili najlošije dijelove zemljišta i šuma. Tako se dogodilo i Bukovčanima, osobito kad je na red došla dioba šuma. Vlastelinstvu je ostala najvrednija šuma. U Bukovom Vrhu seljani su poštivali odredbe što su uređene segregacijom sve do godina neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Vidjelo se to, primjerice, u podjeli dijelova šumskih pristranaka na kojima je rasla stelja. Točno se znalo kojem domaćinstvu pripada koji od ti predjela sa steljom što su ga seljani zvali stevnik. Slično je bilo i s drugim zemljištem (šumama i pašnjacima) koje je pripadalo zemljišnoj zajednici i koje su ravnopravno koristili svi seljani. Godine 1947. imovina zemljišnih zajednica zakonom je proglašena općenarodnom imovinom, a zajednice su prestale postojati.

U životu goranskih sela zemljišne su zajednice imale značajnu ulogu. Zajedničko korištenje šuma i drugog zemljišta donosilo je stanovitu zaradu, poglavito iskorištavanje šumskoga bogatstva, a seljani su od tog imali i osobne koristi jer su za svoja domaćinstva mogli po određenim pravilima koristiti šumu zemljišne zajednice za građu kad su podizali kuću ili kakvu gospodarsku zgradu, a i za ogrjev. Od prodaje šume zemljišna je zajednica namicala izvjesne prihode koje je koristila za poboljšavanje života u selu, gradila je i popravljala seoske putove, pomagala školu, crkvu i sl. U novije vrijeme iz tih su se sredstava i dobrovoljnog rada seljana gradili i drugi objekti (vodovod, primjerice) i još ponešto. Bukovska je zemljišna zajednica 1934. godine novcem pomogla osnutak Dobrovoljnog vatrogasnog društva.

U 19.stoljeću, poslije ukinuća kmetstva, Bukovčani su često tražili posla i zarade izvan rodnog sela, u drugim dijelovima Austro - Ugarske, pa i u inozemstvu, najčešće kao šumski radnici. Razlog tome valja potražiti prije svega u teškoj životnoj svakodnevnici: poljodjelstvo i stočarstvo bili su im jedini životni oslonac, žitelja u selu bilo je sve više, a obitelji brojnije. Sve je to natjeralo muško stanovništvo sela da se otisne u svijet u potrazi za zaradom. Pojedinci među njima prihvatili su se kućarenja obilazeći sela i nudeći na prodaju sitnu robu. Nisu bili rijetki ni oni koji su se odvažili na put preko mora u Ameriku kako bi zaradili toliko da mogu svojoj obitelji u zavičaju pomoći u preživljavanju, da u rodnom selu poprave ili podignu kuću, kupe stoku, zemlju. Neki su u daleku svijetu zauvijek ostali, a bilo je i onih koji su se odvažili pa i dvaput boravili na radu u Americi. A u tom dalekom svijetu čekao ih je najteži posao u teškima životnim uvjetima.

Njihovi najbliži u rodnom selu skromno su živjeli, najviše od onog što su privrijedili na škrtoj zemlji i baveći se uzgojem stoke. Malo je bilo domaćinstva u selu koja nisu imala tri ili više grla krupne stoke. A od toga se živjelo škrto i skromno. Kupovalo se malo, uglavnom nešto soli i šećera te najnužnija odjeća i obuća. Mnogo se toga šivalo od lanena platna koje su sva domaćinstva u selu priređivala posebnim postupkom, što je zahtijevalo mnogo osobna rada, posebice žena, i vremena. Koliko se teško živjelo, neka posluži podatak da se sijeno kosilo i na udaljenim košenicama oko sela Hlevci i na Šerementovu te na planinskim livadama na Rudaču, kako bi se prikupilo dovoljno krmiva za prehranu stoke tijekom duge planinske zime.

Potkraj 19.stoljeća podignute su u seoskoj okolici prve pilane, nešto ranije i mlinovi. I Bukov Vrh je tako postao selo koje je imalo mlin u kojem se mljela pšenica i kukuruz pa raž. Mlin potočar bio je postavljen u Dljebokom jarku, na potoku koji teče pored Gramlja (gdje je također bio mlin) i slijeva se u Bukovsku Dobru. Vlasnik je bio Josip Mance, Jože mlinar, kako su ga zvali njegovi seljani. Kasnije je Mance prenio mlin u Podenj, neposredno uz izvor s kojega se Bukov Vrh opskrbljivao zdravom pitkom vodom. Budući da je izvor davao ograničenu količinu vode, mlinar Jože dao je namjestiti dva vodena kola kako bi što potpunije iskoristio snagu vode, ali se naum pokazao nedovoljno učinkovitim pa je taj pothvat dosta brzo napušten.

Pilana na vodeni pogon podignuta je u Lokama i iskorištavala je vodu Bukovske Dobre i potoka koji teče pored Gramlja. Zvali su je Guncetova pilana. Ne zna se kad je sagrađena. Nije se održala jer joj je oštro konkurirala pilana, najprije također na vodeni pogon, što su je u Lokama na Bukovskoj Dobri podigli Matija Šporčić, Anton Mulc i Matija Mance kao suvlasnici. Narod ju je zvao Šporčićeva žaga. Znatno prije 1941. godine u njoj je instaliran parni stroj pa je mogla raditi i u danima kad je u Bukovskoj Dobri bilo malo vode. Izgorjela je noću 13. srpnja 1947.godine. Danas se na tomu mjestu još može vidjeti zid i ostaci male brane kojom je zajažena Bukovska Dobra, stvoreno manje jezero i postignut dovoljan pad vode za okretanje vodenog kola koje je pokretalo gater.VRH Stranice