Make your own free website on Tripod.com

Bukov Vrh u dvadesetom stoljeću

Bukov Vrh je u 20.stoljeće zakoračio kao razvijeno selo, jedno od većih u Općini Skrad. Godine 1910. u selu je živjelo 266 stanovnika.

Kad je 1914.godine izbio Prvi svjetski rat, Bukovčani su ga neposredno osjetili: svi muškarci sposobni za vojnu službu mobilizirani su i upućeni na mnoga europska ratišta. Neki su od njih tamo i stradali. Narod je tijekom četiriju ratnih godina teško živio. Zavladala je velika oskudica u svemu, a cijene hrane i ostalih potrepština silno su porasle: samo godinu dana od početka rata sve je poskupjelo za prosječno 500 do 800 %,a 1917. za nevjeratnih 2.000 %.

Nestašica hrane, skupoća, pa i glad, pritisli su stanovništvo. Vlast je narodu pokušala pomoći raspodjelom nekih osnovnih namirnica. Nazivalo se to aprovizacijom, a smisao joj je bio u tomu da se koliko-toliko pomogne stanovništvu u preživljavanju tijekom teških i oskudnih ratnih godina u kraju u kojemu se škrto živjelo i u predratnim godinama kad je sve muško stanovništvo bilo kod svoji kuća i moglo skrbiti za svoje obitelji. A sad je rat odvukao na ratišta baš najsnažniji dio pučanstva. Narod je najteže podnosio rekvizicije. Rekvirirana su mnoga dobra pa i tegleća stoka, prije svega konji, za vojne potrebe. Već 1916. crkvi u Divjakama oduzeta su zvona za industriju naoružanja i vojne opreme. Sve je to narodu, iscrpljenom ratom i zabrinutom za sudbinu svoji najdražih na ratištima, još više otežavalo svakodnevicu.

Kad je 1918.godine završio rat slomom Austro-Ugarske Monarhije, ljudi su odahnuli. Na južnoslavenskom području nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. U novim prilikama Bukov Vrh je živnuo. Sve više mladića odlazilo je iz sela na naukovanje kako bi izučili kakav zanat. Nekolicina je primljena u državnu službu kao financijski službenici. Više se Bukovčana zaposlilo na željeznici koja je kroz Gorski kotar sagrađena još 1873. godine. Poneki se od seljana zaposlio u Skradu (kod Lončarića) ili na Šporčićevoj pilani u Lokama. U selu je Matija Šporčić otvorio trgovinu u kojoj su seljani, najčešće na dug koji su namirivali od škrte zemlje i stoke te skromne zarade onih koji su se srećom zaposlili, uzimali najosnovnije životne potrepštine. Neki su se otisnuli u svijet baveći se kućarenjem. Sve do danas sačuvale su se u selu priče o tomu sitnu trgovanju koje je donosilo tek malu zaradu, ali je zato muškarce kućarce primoralo da tijekom znatnog dijela godine budu daleko od rodnog sela i obitelji obijajući tuđe kućne pragove u potrazi za kakvom-takvom zaradom. I u ovom razdoblju dio se Bukovčana uputio u strani svijet. Našlo ih se u nekim europskim zemljama (u Francuskoj, primjerice) pa i u Americi (u Argentini primjerice). Dio se njih odatle nikad nije vratio u rodno selo. Sve u svemu, Bukovčani su se i u novomu vremenu teško i uporno probijali kroz život živeći nadasve skromno, marljivo obrađujući svaki pedalj svoje škrte zemlje i baveći se stočarstvom.

Još se i sada pamti da je tada Bukov Vrh bio vrlo uredno selo. Vrtovi i okućnice bili su ograđeni plotovima, najčešće načinjenim od ljeskova pletera i motki priređenih od smrekovih grana. Svake subote žene su mele put ispred svojih kuća. S večeri mladež se skupljala radi druženja, mladalačkih pošalica, razgovora, pjesme. Nedjeljom prijepodne odlazilo se u Divjake na misu, iz nekih se kuća čula harmonika heligonka, što je u selu stvaralo idilično ozračje tradicionalnoga patrijahalnog života. Bila su to, usprkos škrtim životnim uvjetima, vremena kojih se i danas još mnogi s nostalgijom sjećaju. Ipak je u godinama između dvaju svjetskih ratova tradicionalni ruralni način života ustuknuo i postupno otvarao prostor za prodor novoga. U Bukov Vrh to su novo uglavnom donosili oni seljani koji su se vraćali iz bijeloga svijeta kamo su, kako je rečeno, odlazili u potrazi za zaradom. Tako tridesetih godina 20. stoljeća u selu djeluje čitaonica «Mlada prosvjeta» u kući Josipa Mance.

Na inicijativu članova čitaonice osnovana je dobrovoljna vatrogasna četa «koja bi stručnim i sistematskim nastojanjem vodila zadatke o sigurnosti žitelja sela Bukovog Vrha i susjednih sela protiv požara i drugih elementarnih nepogoda», kako je zapisano prigodom osnivanja Društva 10 srpnja 1934. godine. I čitaonica i DVD unijeli su u društveni život sela novu dimenziju: razmaknuti su okviri tradicionalnog življenja i omogućeno je ukorjenjivanje novih, modernijih ideja i životnih tijekova, što će se jasnije izraziti u Drugomu svjetskom ratu i u godinama nakon njega.

Drugi je svjetski rat počeo u Europi 1939.godine i najprije zahvatio njene zapadne države. Hitlerova je Njemačka brzo zagospodarila evropskim Zapadom pa je 1941.godine rat zahvatio i Kraljevinu Jugoslaviji. Ta se država, rastakana unutrašnjim sukobljavanjima suprotstavljenih nacionalnih interesa, pod udarima premoćnih snaga njemačke i talijanske vojske brzo raspala. Osnovana je Nezavisna Država Hrvatska u kojoj se našao i Gorski kotar. U njemu je talijanska vojska uspostavila svoja uporišta. Jedno od takvih uporišta bilo je i u Skradu. Odatle su Talijani povremeno slali ophodnje u okolna sela nastojeći suzbiti partizanski pokret koji se širio i jačao. S njim su se širile i snažile nove, komunističke ideje koje su donosile zamisli o revolucionarnim promjenama društvenih odnosa. A prvi nagovještaji takvoga ideološki utemeljenog opredjeljenja pojavili su se u ovim krajevima, pa i u Bukovom Vrhu, još prije početka Drugoga svjetskoga rata.

Tijekom rata Bukov Vrh je u ovomu dijelu Gorskog kotara slovio kao selo u kojemu je partizanski pokret imao jedno od pouzdanih uporišta. Srećom, selo zbog toga nije pretrpjelo odmazdu okupatorske vojske. A ni u bližoj se okolici nisu vodile borbe pa Bukov Vrh nije stradao. Međutim, više je mještana prišlo partizanima. U selu je organizirana ilegalna mjesna organizacija Komunističke parije Jugoslavije i omladinska skojevska organizacija. Narodnooslobodilački odbor osnovan je već početkom 1942.godine. Tako je Bukov Vrh postao jedan od važnijih oslonaca partizanskog pokreta. U njemu se ukorijenila ideja komunizma, što je došlo do izražaja u vremenima nakon završetka rata 1945.godine kad je Bukov Vrh bio među prvima u društvenim promjenama koje su zahvatile i Gorski kotar, posebice u kolektivizaciji sela.

Već prvih poslijeratnih godina osnovana je Seljačka radna zadruga kao tadašnji izraz nastojanja komunističke vlasti da se poljoprivredna proizvodnja utemelji na kolektivnom privređivanju. U zadrugu je ušlo petnaestak domaćinstva koja su još u ratu prednjačila u prihvaćanju i promidžbi komunističkih ideja na kojima se zasnivala partizanska borba. Zadruga se bavila poljodjelstvom i stočarstvom. Na izlazu iz sela, uz put prema Bukovskim lokama sagrađena je staja za 30 muznih krava. Od mlijeka su proizvodili sir. Rad je u Zadruzi počeo vrlo poletno, uz pjesmu i harmoniku. Htjelo se pokazati onima koji nisu ušli u Zadrugu kako je zadružni život znatno bolji, napredniji, bogatiji, od sitne poljoprivredne proizvodnje seljaka koji nisu kolektivizirani. Ali su zadrugari u tom zanosu zanemarili rentabilnost proizvodnje pa je nakon nekoliko godina Zadruga propala, a uzgoj krava muzara napušten jer je bio ekonomski neodrživ. U bivšoj zadružnoj staji nakon nekoliko godina počeli su proizvoditi eterično ulje od smrekovih i jelovih iglica, ali ni ta se djelatnost nije dugo održala. Destilacija je napuštena, a zadružno je zdanje prepušteno zubu vremena. Danas je od toga ostao samo ruševan temelj.

Godine 1947. mještani su dobrovoljnim radom sagradili vodovod. Rezervoar su uredili na izvoru podno Kiclja, oko 3 km udaljenom od sela. Voda je u Bukov Vrh dolazila slobodnim padom na 5 javnih slavina koje su ravnomjerno raspoređene u pojedinim dijelovima sela. Vodovod je za sve mještane značio bitno poboljšanje općih životnih uvjeta jer su dobili zdravu pitku vodu do koje su dotada dolazili donoseći je u čabru, najviše iz Podnja. Bio je to uglavnom ženski posao. A sad su vodu dobili u neposrednu blizinu kuća. Kako su odmicale godine, tako su Bukovčani sve više uvodili vodu u svoje kuće i uredili kupaonice. Nabavljali su i strojeve za pranje rublja i drugu suvremenu kućansku opremu i uređaje. Bio je to u svakom pogledu golem napredak za selo.

U donjem dijelu sela 1952. počela je izgradnja seoskoga društvenog doma. Radovi su završeni 1955.godine. U Domu su Bukovčani uredili prostorije za sastanke i druge potrebe te klub i lokal zatvorenog tipa u koji su često navraćali družeći se i krateći vrijeme za dugih zimskih večeri. U Bukov Vrh je prvi televizijski prijemnik dospio 1960. godine. Smješten je u Domu. Bio je zajedničko dobro svih mještana. Za gledanje televizijskog programa u početku se plaćala ulaznica kako bi se dijelom vratili novci uloženi u nabavu i održavanje toga aparata. Postupno su seljani počeli nabavljati televizore za svoja domaćinstva pa je prestalo praćenje televizijskog programa u Domu. Danas u selu nema domaćinstva bez televizora.

U cijelom poslijeratnom razdoblju, kako smo vidjeli, Bukov Vrh se stalno razvija. Sve brži napredak u životu sela osjeća se u svemu. Seljani više nisu bili zadovolji time kakvom se cestom stiže u njihovo selo jer i oni počinju nabavljati automobile. Cestom kroz Divjake bilo je posve nepraktično, zbog uzbrdice i zavojita puta, doći u Skrad pa su 1967.gdodine predložili da se probije cesta koja bi Bukov Vrh preko Ržene njive povezala sa Skradom. Nova je cesta zato trasirana od Ržene njive sjevernim padinama Skradskog vrha pa iznad Malog Selca do Skrada. Dovršena je 1970. godine. Dio trase nove ceste sagrađen je novcem što su ga Bukovčani prikupili prodajom građe iz šume u vlasništvu sela. U probijanju ceste znatno je pomogla i Šumarija Skrad. Nova se cesta idućih godina asfaltirala po dionicama. Danas je to asfaltirana prometnica koja je Bukov Vrh, s obzirom na to da je veći broj seljana nabavio osobne automobile, znatno približila općinskom središtu Skradu i dobro ga povezala s ostalim krajevima.

S razvojem sela i osuvremenjivanjem cjelokupnoga života mještani su uočili i potrebu da se uredi kanalizacija kako bi se osiguralo uredno odvođenje otpadnih voda iz sela. Dobrovoljnim radom načinjen je kanalizacijski sustav dug nekih 1800 m. Učinjeno je to 1977.gdine, točno 30 godina nakon što je u selu sagrađen vodovod.

Još je jedan značajan infrastrukturni objekt izrađen u selu dobrovoljnim radom i uz učešće vlastitih sredstava mještana. Zbilo se to 1979.gdine kad je postavljen telefonski vod od Skrada preko Malog Selca i Divjaka do sela. Bukov Vrh je tada dobio 10 telefonskih priključaka. I to je dio napretka koji je pratio ovo selo tijekom druge polovice 20. stoljeća. Kad je 1998. telefonska veza s telefonskom centralom u Skradu posve modernizirana postavljanjem telefonskog kabla, svaka je kuća u selu dobila telefon.

Potkraj 20. i prvih godina 21.stoljeća Bukov Vrh je, moderniziranjem i rekonstrukcijom nekih važnih infrastrukturnih objekata i instalacija, postao, kako je u početku rečeno, uredno, napredno selo kojemu nisu strane ni najnovije tekovine suvremene civilizacije. Tako je 2001. godine u selu instaliran i prvi kompjutor. Nabavio ga je za osobne potrebe Antun Šporčić. A tijekom 2000.godine izvršena je temeljita rekonstrukcija vodovodne mreže u selu. Učinio je to «Komunalac» d.o.o. iz Delnica, djelomice svojim sredstvima, a dijelom financijskim sredstvima Općine Skrad. Godine 2001. rekonstruirana je cijela niskonaponska električna mreža u selu. Vodovi su postavljeni na betonske stupove, upotrijebljeni su električni samonoseći kablovi, postavljena je nova javna rasvjeta.

2002. godine montiran je satelitski pojačivač televizijskog signala za prvi, drugi i treći televizijski program. Tako je znatno poboljšan prijam programa televizije. Iste te je godine Bukov Vrh nanovo asfaltiran, što je samo doprinijelo ljepšem izgledu sela i boljem prometovanju vozila.

Ali u jednoj ključnoj životnoj sastavnici Bukov Vrh je u posljednjih pedeset godina nazadovao: broj se njegovih stanovnika stalno smanjivao pa je selo danas spalo na pedesetak mještana, mahom starije životne dobi. Koliko je daleko odmakao ovaj nepovoljni demografski trend neka ilustrira podatak da ovaj čas Osnovnu školu Skrad ne polazi ni jedan učenik iz Bukovog Vrha. To je nema sumnje, vrlo zabrinjavajuće za budućnost sela. Posljedica je to općih gospodarskih prilika koje su utjecale na odlazak mlađih stanovnika sela u razvijenija središta i gradove u potrazi za zaposlenjem. Tako se u tom razdoblju dio Bukovčana preselio u Skrad, gdje su podigli kuće, i zaposlili se najviše u Elektrodistribuciji Skrad, a i u drugim tvrtkama (Šumarija, željeznica) ili se s istih razloga našao u gradovima, najviše u Rijeci, pa i u Delnicama, a poneki ja potražio zaradu u inozemstvu (Njemačka). Mlađi je svijet otišao, ostali su stariji. Njive oko sela sve se manje obrađuju, posebice one udaljenije (Pihljice, Polje, Loke, Dobra.), a koriste tek one bliže (Dančac, Zavrtom, primjerice) na kojima se uglavnom sadi krumpir i uzgaja povrće i još ponešto za potrebe sve starijih domaćinstava. Dodajmo toj općoj neveseloj slici još i to da u selu već više godina nema ni jednoga grla krupne stoke. Seljani zato i po mlijeko odlaze u Skrad da ga nabave u trgovini. Jednom riječju, prostrana područja oko sela, koja su njegovi stanovnici marljivo obrađivali sve do sredina sedamdesetih godina 20.stoljeća, danas su posve zapuštena. Na njima se širi šikara i šuma. Tamo gdje su preci današnjih Bukovčana prije 5-6 stoljeća krčili šumu i stvarali obradivo tlo, danas nezaustavljivo niču šume, nekadašnje njive nestaju u njihovu zagrljaju koji se sve brže steže oko sela. Treba se nadati da se ta mračna perspektiva po budućnost sela neće, barem ne tako brzo, i ostvariti. VRH Stranice